| Prije
nekoliko godina, Three Kings
je ponudio neobican pogled na moderni rat, ne samo kao socijalnu pojavu, vec i ruzan
produzetak visoke politike i medijski dogadjaj. Na drugacijem nivou, vrlo je precizno
pokazao kako stranci gledaju na americku armiju i Ameriku uopste. Black Hawk Down
prati slicnu pricu, usmjeravajuci paznju na americke vojnike koji nastoje pomoci stranoj
zemlji koja ne dozvoljava da joj se pomogne. Ova istinita prica prisjeca se
jednog groznog dana 1993, kada je kombinovana misija marinaca, rendzera i specijalnih
jedinica u Somaliji krenula naopako. Za razliku od mnogih drugih filmova o americkom
angazmanu u vojnim misijama daleko od kuce, Black Hawk Down polako
objasnjava zasto su americki vojnici uopste isli do tog dalekog kutka Afrike. Vodje
somalijskih paramilitarnih jedinica, u svojoj borbi za nadmoc, sprecavali su vlastiti
narod da dobiju humanitarnu pomoc i 300,000 ljudi je umrlo od gladi ili metaka. Snage UN u
tom regionu nisu ucinile mnogo da se ta situacija popravi, i u vrijeme kada prica pocinje,
marincima je bilo dozvoljeno samo da posmatraju dok Somalijci pucaju na izgladnjeli narod
i oduzimaju im hranu, govoreci kako hrana pripada tajanstvenom i mocnom vodji, Mohamadu
Farah Aididu.
Misija zvuci
jednostavno - uci, oteti zarobljenike i izaci u manje od 30 minuta. Kako danas znamo,
misija je trajala 18 sati i odnijela toliko zrtava. Tokom rane faze misije, jedan od
helikoptera "crni soko" je pogodjen i srusen na trgu oko dva kilometra od
pocetne zone iskrcavanja. Ono sto slijedi je pravi ratni haos, gdje nista ne ide onako
kako treba i, kako je lik kojeg tumaci Tom Sizemore sublimirao u jednu recenicu,
"nista ne traje samo pet minuta".
Jedna grupa vojnika
nastoji da provuce konvoj oklopnih vozila kroz labirint uskih ulica natrag u bazu, noseci
zarobljenike i ranjenike, ali ih navigacija iz zraka uporno vodi pogresnim putevima. Drugi
zure da dodju do oborenog helikoptera, ali ih zestok otpor somalijskih snaga znatno
usporava. Da se stvari ucine nemogucim, jos jedan "crni soko" je oboren na
drugom kraju grada. Ove scene spadaju u najbolje organizovane u karijeri Ridleya Scotta -
na svakom prozoru, na svakom krovu, iza svakog coska je neki snajperista. Somalijci nisu
narocito trenirani, ali su dobro naoruzani i odlucni, i daleko brojniji od americkih
vojnika.
Scott je napravio film
koji se mnogima moze ciniti kao uvodna scena iz Saving Private Ryan, produzena na dva
sata. Slicnosti su ocigledne, ali je razlika u tome sto je Spielberg koristio taj stvarni
dogadjaj kao odskocnu dasku za vlastitu fiktivnu pricu, dok Scott pravi cijeli film samo o
ovoj jednoj misiji. Black Hawk Down je odlican film zato sto nam pokazuje sve - od
operativnog centra gdje general donosi odluke, sve do ljudi na terenu, koji cuvaju jedni
drugom ledja. Rijetko ratni filmovi koriste toliko vremena da pokazu ratnu hijerarhiju i
proces donosenja odluka, sve vrijeme ne gubeci radnju iz vida. Da ne pominjemo to da je
jos rjedje da film prikazuje samu radnju tako zivopisno, tako naizgled hladno i daleko,
ali zapravo vrlo toplo i suosjecajno. Nema sumnje da filmu u prilog idu prilike u kojima
se pojavio, ali njegova poruka doseze i izvan toga i, kao i poruke najboljih anti-ratnih
filmova, sigurno ce odjekivati jos dugo. |
|
A few years ago, Three Kings offered an unusual view of a
modern war, not only as a social occurrence, but also an ugly extension of high politics
and a media event. On another level, it very accurately described a foreigner's view of US
Army, and America in general. Black Hawk Down follows a similar
storyline, focusing on American soldiers trying to help a foreign country that does not
allow itself to be helped. The true story recollects one horrific day in 1993 when a combined mission
of Marines, Rangers and Special Forces in Somalia went terribly awry. Unlike most movies
about American involvement in military missions far away from home, Black Hawk
Down takes the time to explain why the American soldiers were in that remote
corner of Africa in the first place. Somalian warlords, in their ongoing struggle for
power, were preventing their own people from receiving the international humanitarian aid
and more than 300,000 people died, from starvation or bullets. UN troops deployed in the
region did little to help the situation, and at the time where the story begins, Marines
were only allowed to idly watch while Somalis shoot the starving population and take away
the food, claiming that it belongs to the elusive and powerful warlord, Mohamad Farah
Aidid.
The mission sounds
simple - get in, get the prisoners, and get out in less than 30 minutes. As we know now,
it took 18 hours and as many casualties. During the early stage of the mission, one of the
Black Hawk helicopters was hit and crashed hard in a square about a mile or two away from
the original deployment area. What ensues is a true combat mayhem, where nothing goes as
it was supposed to and, as Tom Sizemore's character sublimed into one sentence,
"nothing takes five minutes".
One group of
soldiers tries to navigate a convoy of armored personnel carriers through a labyrinth of
narrow streets back to the base, carrying prisoners and wounded, but the navigation from
the air keeps sending them to wrong paths. The others are in a foot race to reach the
fallen chopper, but considerably slowed down with a strong resistance from paramilitary
Somali forces. To make matters impossible, another Black Hawk goes down in another part of
the town. These scenes are some of the best orchestrated in Ridley Scott's career -
there's a shooter on each window, on each rooftop, behind every corner. Somalis are not
very well trained, but they are armed and determined, and they by far outnumber the
American soldiers.
Scott makes a movie
that may seem to many as an opening scene of Saving Private Ryan extended over dva hours.
The similarities are obvious, but the difference is that Spielberg used that actual event
as a springboard to his own fictional story, while Scott makes an entire movie about this
one mission. Black Hawk Down is a great movie because it shows us
everything - from the op center where a general brings the decisions all the way to the
men on the ground watching each other's backs. Rarely does a war movie take so much time
to show the hierarchy of war and the process of making decisions, while never losing sight
of the action. Not to mention that it's even rarer that a movie shows the action itself so
vividly, so seemingly cold and distant, but in fact very warm and compassionate. No doubt
that the movie benefits from the timing of its release, but its message goes beyond that
and, like the message of best anti-war movies, will surely resonate strong for a long time
to come. |